Neću – Hoću

Mt 21,28-32

Pripremio: fra Ivan Šarčević

Utorak, 4. listopada 2011.

Ne možemo jedni bez drugih, a tako bismo – barem ponekad – voljeli da smo apsolutno neovisni, da ne moramo od drugih ništa tražiti i ni na koga se oslanjati. Imamo iskustvo težine naših molbi, jer tako nam se nekada ne ide neke ljude pitati za uslugu, ali nemamo drugoga izbora. U tim našim uzajamnim potraživanjima i oslanjanjima doživjeli smo da nas neki ljudi odmah odbiju, neki odmah prihvate. Neki od onih koji su nas odbili, kasnije se predomisle i učine nam što smo tražili. Neki su opet takvi da ustima punim oduševljenja obećaju da će nam pomoći i biti na usluzi, a onda bezočnom hladnoćom prelaze preko vlastitih riječi i lukavo nas ignoriraju kao da nas nisu sreli.

Isus se u Matejevu evanđelju na jednom mjestu obraća glavarima svećeničkim i starješinama naroda i uspoređuje Božje kraljevstvo s dvojicom sinova koje otac šalje na rad u vinograd. Prvi, na očevo traženje, odmah odgovara, punim ustima, da hoće ali ne ode. Drugi odgovara ocu da neće, ali se kasnije predomišlja, mijenja odluku, i izvršava očev nalog.

Poznata su nam ova ponašanja. Ima, naime, ljudi koji izvana odmah reagiraju oporo i žestoko, neposlušno, a onda se prisaberu i odgovaraju na molbe, poslušaju i izvrše ono što je od njih traženo jer uvide da to vrijedi. Ima onih koji izvanjski žive mirno, tiho, rekli bismo poslušno i posve uljudno, ali unutar sebe ne obaziru se što se od njih traži. Oni žive unutarnju pobunu koju na vani ne pokazuju. Na vani su uljudni, uvijek spremni, prepuni lijepih riječi.

Isus svojim suvremenicima govori ovu usporedbu i zaključuje da će grešnici, carinici i bludnice, preteći u Božje kraljevstvo one koji se smatraju vjernicima i poslušnima Bogu.

I među nama današnjim vjernicima ima onih kojima su usta puna odazivanja na Božje zahtjeve a praktično nikada ne izvršavamo ono što se od nas traži. I nas današnje često u dobroti pa i vjeri u Boga pretječu suvremeni carinici, prostitutke, agnostici i ateisti.

Najgore što može biti jest kako Isus kaže da ne vjerujemo, da ostanemo pri svome izvanjskome, formalističkome pristanku a da se nikada praktično ne obratimo i ne živimo iz svoje vjere.

Još nešto. Isus ne pripovijeda ovu usporedbu da bismo se mi izjednačili s grešnicima, zapravo ni s jednim od sinova. Isus u konačnici zahtjeva od nas da budemo kao on, onaj Božji sin i naš brat koji je ocu rekao hoću, evo me i to stvarno izvršio, dakle onaj kojega su se riječi i djela posve slagala međusobno.